Samostalna i neovisna Republika Hrvatska je u svojoj kratkoj povijesti imala dva predsjednika: dr. Franju Tuđmana i Stjepana Mesića.
Franjo Tuđman (1990.-1999.)
Prvi predsjednik samostalne republike Hrvatske rođen je u Veliko Trgovišću, 14. svibnja 1922. - Zagreb, a umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu.
Predsjednički i parlamentarni izbori
U Hrvatskoj su (kao i nekim drugim republikama) u travnju i svibnju 1990. raspisani višestranački izbori na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka HDZ s preko 60% zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru koji je izabrao Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon promjena ustava pobijedio je oba puta na izravnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1992.(56,7%) i 1997.(61,4%), te je dužnost obnašao do smrti 1999. Kao nositelj lista Hrvatske demokratske zajednice izašao je kao pobjednik svih parlamentarnih i lokalnih izbora, i to: 1990., 1992., 1993., 1995. i 1997. godine.
Predsjednički mandati
Hrvatska je 1991. godine napadnuta od strane Srbije, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u maksimalističkim planovima zauzimala preko 70%, a u minimalističkim 26% hrvatskog teritorija. U velikosrpskoj ideologiji cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje BiH, priključene Srbiji i Crnoj Gori.
Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). S druge strane, general Martin Špegelj smatrao je da Tuđman precjenjuje snagu JNA, te da je izvršio nepotrebnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu otvarajući novi front s Bošnjacima, a negativno su njegovo vodstvo ocijenili i Ivo Banac, Ozren Žunec te sadašnji (2005.) predsjednik Stjepan Mesić koji se s Tuđmanom, po vlastitom tvrđenju, razišao radi Tuđmanove politke prema BiH, i to 1994., kad je oružani sukob Hrvata i Bošnjaka, prijašnjih Muslimana, već bio okončan. Tuđmanova bosanska politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja.
U samoj Republici Hrvatskoj društvo i gospodarstvo prošli su kroz velike promjene. Najviše osuda bilo je na račun politike koja je, u granicama mogućeg s obzirom na pritiske 'izvana' te otpor 'iznutra', pokušavala smanjiti slobodu izražavanja preuzimanjem kontrole nad javnim medijima, te politički motiviranim sudskim procesima protiv novinara i listova koji su izražavale neslaganje s tadašnjom vlašću i njezinom politikom. Mnogobrojne su i optužbe o raširenoj korupciji i uništavanju hrvatskoga gospodarstva tijekom pretvorbe putem favoriziranja relativno malog broja 'podobnih', koji su za male novce priskrbili velika nacionalna bogatstva.
Nakon pobjede u ratu (Operacija Oluja 1995.), te Daytonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, preostalo je jedino mirno inkorporiranje istočne Slavonije (Baranja i Vukovarsko-Srijemsko područje), što se dogodilo 1997. Tuđman je vodio politiku mira, snažno se protiveći koncepcijama integracije Hrvatske u nove jugoslavenske okvire pod imenom 'Zapadnog Balkana'.
Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II. Franjo Tuđman umro je od komplikacija izazvanih unutarnjim krvarenjem u Zagrebu na KBC Dubravi, 10. prosinca 1999. godine.
Stjepan Mesić (2000.-2010.)
Stjepan ('Stipe') Mesić drugi je predsjednik Republike Hrvatske, trenutno na vlasti. Bivši je predsjednik predsjedništva SFRJ. Mesić je rođen u slavonskom mjestu Orahovici gdje je i pohađao gimnaziju, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.Prvi predsjednički mandat
Mesić je bio zastupnik u Hrvatskom saboru u 1960-ima, a nakon toga van politike do 1990.-e kada je postao član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a potom i hrvatski premijer. Sabor Republike Hrvatske izabrao ga je za hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, napušta premijersku dužnost, odlazi u Beograd gdje je prvo postao potpredsjednik, a zatim 1991. i posljednji predsjednik predsjedništva SFR Jugoslavije. Godine 1992. postao je predsjednik Sabora Republike Hrvatske.
Kad je Franjo Tuđman umro u prosincu 1999. godine, Mesić je u 2. krugu glasovanja na predsjedničkim izborima izabran za predsjednika Hrvatske (veljača 2000.). Ponovo je izabran za predsjednika u siječnju 2005. g.
Izabran je za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je postao predsjednik, istupio je iz članstva u HNS-u.
Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, bez slobode medija i s lošim gospodarstvom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.
Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je 7 hrvatskih generala koji su dvaput pisali otvorena pisma javnosti u kojima su tvrdili da vlast želi kriminalizirati Domovinski rat i da zanemaruje Hrvatsku vojsku. Mesić je tvrdio da časnici na dužnosti ne smiju pisati javna politička pisma bez odobrenja vrhovnog zapovjednika, tj. predsjednika države jer oni njemu izravno odgovaranju po zakonu i ustavu. Oporbene stranke su brzo osudile ovu Mesićevu odluku kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske, no on je tvrdio da je to bila jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti jer se u vojsci neposlušnost ne može tolerirati. Mesić je kasnije umirovio još četiri generala sa sličnim objašnjenjem.
Tokom svoga prvog mandata u vanjskoj politici, predsjednik Mesić se zalaže da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s
Drugi predsjednički mandat
U predsjedničkim izborima 2005-e je kao kandidat osam političkih stranaka osvojio skoro polovicu glasova (48,92%), ali mu je natpolovična većina uskraćena za par postotaka. U drugom krugu se suočio s protukandidatkinjom Jadrankom Kosor i pobijedio s gotovo 66% glasova. Njegov drugi petogodišnji mandat istječe 2010.
Mesićev prvi mandat nije bio nabijen poviješću kao što su to bili Tuđmani dani, a i hrvatsko glasačko tijelo je u međuvremenu promijenilo generalnu političku orijentaciju (smanjila se podrška HDZ-u, većinom u korist lijevih stranaka).
Predsjednik Mesić je bio protiv invazije SAD-a na Irak koja se dogodila 2003. bez odobrenja Ujedinjenih naroda, što mu je priskrbilo dodatni ugled kako u domovini, tako i svijetu. Iako su se očekivali problemi u odnosima lijevo orijentiranog Predsjednika Republike i nove Vlade sastavljene od političara desne orijentacije, Mesić se uspješno prilagodio na promjenu vlasti u Hrvatskoj 2003.
Karamarko ne da Josipoviću birati osiguranje?
Pitanje sigurnosti novog predsjednika države Ive Josipovića počinje se pretvarati u prvorazredni politički skandal.
'Mediji žele stvoriti sukob Glasa Koncila i Josipovića'
Glas Koncila: Izbor Josipovića nije demokratski iskorak
Komentari